Nuštar

Vukovarsko-srijemska županija

Croatia

*** (za izradu ove stranice korišteni su materijali  iz Zbornika Nuštar, urednice Marine Ljubišić, HAD) ***

Kratki povijesni pregled od 12. st. do 1944. godine

Temelje za određenje Nuštra kao stoljetnog središta, postavio je red sv. Benedikta još u prvoj polovini 12. st. izgradnjom samostanskog kompleksa Svetog Duha.

Otprilike polovinom 14. st. kralj Karlo Robert darovao je imanje sa samostanom Nikoli Berzeti, jer već 1353. nalazimo spis u kojem Nikola utvrđuje granice svog posjeda Monostora.

Posjed djelomično prelazi u vlasništvo obitelji Gorjanski, 1381. i 1396., a cijeli nakon smrti Nikole Berzete 1401.

Kralj Sigismund u pismu iz 1419. daruje Gorjanskima posjede u vukovskoj župi i pola posjeda Monoštar, kao i patronatsko pravo nad benediktinskom opatijom.

Obitelj Gorjanski izumrla je 1427., u spisima iz 1474. Monostor se spominje kao posjed Petra Dobošija iz Bačke, kojeg je dobio donacijom.

Potkraj 15. st. Turci u pohodu na Mohač1526., najvjerojatnije osvajaju i utvrdu u Nuštru, te se predpostavlja da je tada izbjeglo i svećenstvo iz benediktinske opatije. Nakon poraza i povlačenja Turaka u popisu iz 1697. spominje se i "oppidi Nustor" (utvrđen grad) u sklopu districtus Essekiensis (Osječkog okruga).

Kao vlasništvo Dvorske komore imanje je 1703. procjenjeno na približno 22.000 forinti, a car Leopold I prodao ga je 15. lipnja 1703. udovici pukovnika Ivana Makara, zbog zasluga njezina muža u borbama kod Pečuha i Požege, za 11.000 forinti. A nakon njezine smrti njezin sin prodaje imanje 19. siječnja 1715. za 14.000 forinti grofu Maximilianu Eugenu Gosseauu d'Heneffu.

U izvještaju o vizitaciji pečuškog biskupa 1729. spominje se da grof Gosseau gradi dvorac i kapelu uz dvorac, te 1737. Nuštar dobiva i župu. Grof umire 1741. i biva pokopan u dvorskoj kapeli. Njegovi nasljednici prodali su imanje 01. siječnja 1746. barunu Franji Trenku za 16.000 forinti.

Nakon barunovog zatočeništva i smrti u Spielbergu 1749. njegova imovina biva konfiscirana u korist erara. Nuštarsko vlastelinstvo nalazilo se pod upravom Kraljevske komore od 1746. do 1751. kada ga kupuje za 35.000 forinti barun Mihajlo von Sandor de Szlavnicza. Njegov sin Josip zbog nasilja i problema s podanicima i Županijskim sudom, nakon što je osuđen da plati veliki iznos odrekao se potkraj 1767. vlastelinstva ustupivši ga bratu Antunu Sandoru koji je bio spreman ispraviti bratove greške prema seljacima.

Grof Antun Sandor de Szlavnicza, upravljao je imanjem do smrti 1802. kada ga nasljeđuju djeca. Sin Vincenz odrekao se prava na imanje u korist svojih sestara Josephe, Anne i Estere.

Grofica Josepha udajom 1782. za grofa Antona Khuena-Belasija (podrijetlom iz Tirola - došao u Vojnu krajinu potkraj 18. st. kao visoki časnik austrijske vojske) donosi u miraz 1/3 nuštarskog vlastelinstva. U bici kod Dubice grof Anton je teško ranjen i umire 1788. u Zagrebu. Grofica se preudaje za grofa Franca Attemsa. Umrla je 1803.

1810. godine vrši se službena podjela nuštarskog vlastelinstva na tri jednaka dijela. Jednu trećinu naslijeđuju djeca Josephe i Antona I. Khuena - Estera Ernestina i Anton II. Khuen.

Grof Anton II. Khuen-Belasi 1810. godine oženio je groficu Carolinu Viczay - Hedervary. Odlučivši se za stalno ostati u Nuštru Anton II. otkupio je 1811. godine preostale dvije trećine od nasljednika sestara Ane i Estere. U spisu iz 1821. nadvijvoda Josip prenosi vlastelinstvo Nuštar na Antona Khuena.

Anton II. i Carolina imali su šestero djece (troje rođenih u Nuštru). Nakon očeve smrti vlastelinstvo nasljeđuju tri brata. Heinrich, Karl i Anton III. koji su suvlasnici do 1871. kad Karl pripisuje svoj dio braći.

Braća 1862. grade parnu pilanu i mlin na paru. Henrich Khuen 1852. imenovan je za člana Šumarskog odsjeka Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, a 1857. za člana Zemaljskog gospodarskog društva u Beču. Godine 1867. on i brat Anton III. imenovani su za počasne građane Osijeka.

Nakon Heinrichove smrti 1880. vlastelinstvo u cijelosti prelazi u vlasništvo Antona III. koji 1847. godine ženi groficu Angelicu Izdenczy von Monostor. Imali su sedmero djece od kojih je najstariji Dragutin-Karl grof Khuen Hedervary rođen 1849. u Nuštru postavljen 1883. za hrvatskog bana.

Najmlađi brat Heinrich II. Jacob-Hinko rođen 1860. u Nuštru (časnik u austrijskoj gardijskoj pukovniji), nakon smrti brata Antona IV. 1890. oženio je groficu Johanu (Ivanu) von Eltz iz Vukovara. Povukao se iz vojske i posvetio ekonomiji u Nuštru. Godine 1903. uvodi električno osvjetljenje na cijelom posjedu i do mlina.

Dekretom Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade Hinko je imenovan za konzervatora zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetničkih i historičkih spomenika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u razdoblju od 1916. do 1920. godine. Bio je osnivač Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Nuštru i njegov predsjednik 1919. godine. Supruga Ivana bila je predsjednica Društva crvenog križa u Vinkovcima (umrla 1907.). Bio je poznat kao hrvatski patriot i vrlo omiljen u narodu.

Nakon smrti oca Hinka 1928. koji je poput brojnih predaka pokopan u obiteljskoj grobnici u Nuštru posjed i dvorac nasljeđuju djeca tako da Heinrich III. i Ludvine dijele dvorac na dva dijela , a Karlo se sa suprugom nastanjuje u malom dvorcu.

Obitelj Khuen Belasi povlači se iz Nuštra 1944. Rješenjem kotarskog narodnog odbora Vinkovci. Nakon II. svjetskog rata posjedom i dvorcem upravlja Poljoprivredna zadruga, zatim se u njega smješta osnovna škola i starački dom.

HOME